Strip ALUzija je prikaz generalne atmosfere na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. S obzirom da je strip bio crtan za prvi broj studentskog časopisa ALU-a, odlučila sam prenijeti na papir svoju impresiju jednog klasičnog dana jednog klasičnog studenta akademije. Klasično na akademiji je sve samo ne klasično na ostalim fakultetima. Svatko tko je barem jednom ušao u tu staru zgradu je toga svjestan. Cijele godine se ljudi šeću, lebde po svojim klasama, predavaonicama i dvorištu. I iako se čini da je cijela godina prošla, a da je malo ljudi napravilo nešto konkretno i kompletno, na datum otvaranja završne izložbe svatko ima svoj dovršeni rad na zidu. Ima nešto u toj atmosferi što je opojno.
Iako se čini da je cijela godina prošla, a da je malo ljudi napravilo nešto konkretno i kompletno, na datum otvaranja završne izložbe svatko ima svoj dovršeni rad na zidu. Ima nešto u toj atmosferi što je opojno.
Studentu se teško odhrvati od toga dok god je unutra. Čim izađe se malo otrijezni, ali sutradan je na rasporedu ista priča. Teško se skinuti sa tog „opijata“. Moj osjećaj ljutnje i otpora koji se razvio na posljednjoj godini preddiplomskog studija zbog čudne atmosfere na mojoj klasi danas se potpuno smirio i gotovo nestao. Mislim da je ovo nacrtano u najbolje moguće vrijeme. Kada više nisam ljuta na sebe i cijelu zadnju godinu, a nisam ni ostarila toliko da sve loše pozaboravim i transformiram u krivo sjećanje. Strip je crtan na jednom dugačkom komadu papira, kako bih što bolje prikazala protjecanje vremena i „migracije“ studenata kroz prostor akademije kroz to vrijeme. Prostor se isprepleće, perspektive nisu vjerodostojne, sve je pomalo kaotično, baš kao i stanje na akademiji. Baš kao i ljudi na akademiji. Ono što je neobjašnjivo i što sam osjetila i sama je da što god radiš ili ne radiš na svojoj klasi, uvijek imaš dojam da se nešto događa i da će sve biti u redu. Više manje svi imaju taj dojam da se nešto događa samo od sebe. Taj osjećaj je ALUzija rada.