Mladi Varaždinac Marin Ranteš nije samo jedan od najboljih BMX vozača u Hrvatskoj, nego i na celom svetu. Svojim talentom, ovaj dvadesetjednogodišnjak oduševljava publiku širom planete, a u svojoj zemlji polako ali sigurno stiče status prave sportske zvezde. Potpuno zasluženo i opravdano. Publika u Srbiji seća ga se po trijmfu na Winner of Belgrade 2013. godine kada je imao samo sedamnaest godina.
Sa Marinom smo razgovarali na ovogodišnjem Pannonianu gde je postigao svoj najveći uspeh osvojivši drugo mesto, uprkos povredi šake koju je zaradio dve sedmice ranije na stanici FISE World Series turneje u francuskom Montpeljeu. Kasnijim pregledom ustavljen je i prelom, što samo dodatno pokazuje sa kakvom posvećenošći i predanošću Ranteš radi ono što najbolje zna – vozi.
Marin Ranteš / Foto: Marin Lončar
Evo nas ponovo na Pannonianu, koji ti je ovo Pannonian po redu, i šta smatraš najvećim uspesima ovde?
Ovo mi je sedma godina, dvije godine sam vozio u amaterima i ovo mi je peta godina u pro. Najveći uspijeh do sada mi je treće mjesto prije dvije godine. Kostya Andreev iz Rusije je tada bio prvi, Michael Beran drugi, a ja sam bio treći. Iza mene su tada bili Daniel Dhers i još neka velika imena, tako da mi je to bio baš veliki uspijeh.
Kakav je osećaj kada odeš na neko takmičenje i iza sebe ostaviš ljude kao što je jedan Dhers koji je osvojio sve što se može osvojiti?
Pa, prije kad razmišljam, onda je “mora, mora, mora”, a kad se dogodi, uopće nije bitno ko je ispred mene, ko je iza mene, nego mi je bitno da napravim ono što sam sam sebi zaplanirao. Ne vraćam se na to ko je iza mene.
Ove godine si uspeo da se popneš još jednu stepenicu više nego u prethodnim pokušajima i zauzmeš drugo mesto, tik iza svetskog prvaka Logana Martina. Kakav je osećaj, i kako si ti zadovoljan svojom vožnjom?
Osjećaj je fenomenalan, jer sam uspio odvoziti tri vožnje u jednom danu bez pada. Voziti doma, jer Osijek je moj drugi dom i pokazati domaćoj publici svoje znanje, nema boljeg osjećaja.
Dan pre takmičenja doživeo si i povredu, ali si vozio uprkos njoj. Kako je došlo do toga, i kako napreduje oporavak?
E da, dan prije takmičenja na treningu, pao sam da bih izbjegao sudar sa drugim sportašem i natukao koljeno. No, nije to bio najveći problem. Dva tjedna ranije, pao sam na FISE-u u Montpellieru i iskočio mi je mali prst na ruci. Znao sam da nije sve u redu, ali nisam htio ići kod doktora, dok ne odvozim Pannonian. Tek nakon toga, napravio sam rentgen i saznao da je pukla peta kost na ruci i to sa pomakom. Nakon konzultacija za kirurgom, odlučili smo ne operirati, odmirovati još desetak dana i nakon toga terapije u Varaždinskim Toplicama.
Foto: Marin Lončar
Kada bi poredio sebe od pre pet godina, i sada, da li si ostvario napredak koji si želeo? Da li ima nešto što još nisi ostvario, ili nešto što si ostvario i preko očekivanja?
Pa pomaknuo sam se na veći nivo, ali jedina stvar koja mi još uvijek fali je to da vozim svaki dan u pravom parku, sa resistance gumama, foam pitom i tim stvarima. Ali polako ide ka tom, tako da vjerujem da će kroz par godina bit još bolje.
Kako je bilo krenuti u jednu ovako ozbiljnu priču i sa ovako ozbiljnim pristupom u Varaždinu, koji bar u to vreme nije bio veliko ime na mapi kada su ekstremni sportovi u pitanju?
S jedne strane je teško, sa druge strane je lako zato jer radim ono kaj volim i nije mi problem. Težak dio je to što nemamo baš uvjete za voziti, ali takva je u biti cijela Hrvatska. Samo u Osijeku je dobar park. Bila je prije “Šupica” u Zagrebu koju sam iskoristio maksimalno koliko sam mogao. Sad treniram kod Michaela (Berana), kod Senada (Grošića), u Woodwardu, gdje god, samo da vozim što više.
Koliko je bilo prepreka na tom putu od Varaždina, preko Zagreba pa do velike scene i kako si se nosio sa njima?
Najveći problem su financije, jer Hrvatska je takva kakva je, sponzorstva su takva kakva jesu, ali svaki sponzor kog sam imao mi je maksimalno pomogao koliko je mogao. Nije tu bilo nekih teških prepreka osim nekih sitnih ozljeda, ali sve ostalo je super. To što smo mi spavali u foam pitu u Zagrebu na podu, ljudima to izgleda kao da je neki problem, ali neko ko nije probao ne zna kako je to. Foam pit je definitivno najbolje mjesto za spavanje. Kako legneš, tako se probudiš, ništa ne boli. Ja sam već rekao mami da jednom kad budem imao svoju kuću, nema kreveta, nego kutija i u njoj foam pit. (smeh)
Koliko ti je pomoglo sponzorstvo, rad sa njima i upoznavanje drugih ljudi?
Puno mi je pomoglo, zato jer ne samo da sponzori otvaraju vrata za nove sponzore, nego se preko njih upoznaju i drugi ljudi. Drugačija su i putovanja, lakše je sve kada znaš mnogo ljudi. Nije isto kada si negdje sam i kada imaš deset ljudi koje već znaš.
Foto: Marin Lončar
Koga bi mogao da izvdojiš kao nekog svog uzora, i koga bi mogao recimo da nazoveš svojim mentorom ili nekim ko ti je mnogo pomogao u karijeri?
Uvijek sam pratio Senada, Michaela, Logana (Martina) koji je isto sad tu… Senad mi je pomogao jako puno što se tiče financijskog dijela, zvao me na nastupe, skupa smo vozili nastupe, Beran mi je pomogao oko toga kaj on ima halu, gdje ima apsolutno sve za trening. Drugo mi niti nije trebalo. Samo mi je trebalo da imam prostor gdje mogu voziti, bez da razmišljam da li je to opasno, jer su tu ipak resi gume, foam pit, i to mi je puno pomoglo. Što se tiče Logana, on je definitivno najbolji BMX vozač na cijelom svijetu i defitivno uzor svima kako voziti i biti sportaš.
Postoji još jedna osoba koja je uvek uz tebe – tvoja mama. Koliko ti znači njena podrška i to što ona prepoznaje to što radiš?
Puno mi znači jer ona nije tu da, ne znam, da me kontrolira, nego je tu za mene ako ja nekaj trebam. Ako mi treba voda, ne moram je tražiti, ona je ima, ako padnem, ona je tu. Puno mi znači zato jer od samog početka je sa mnom, i razumije šta znači biti sportaš. Ako trebam mir, zna se maknutii i ne pitati me ništa. Jednostavnije mi je jer znam da je neko tu. Tu je ako mi treba, ako ne, kao da je i nema, i to mi je super. Puno ljudi misli da ona ide za mnom da mi drži pamet ili ne znam kaj, ali u biti, ona je tu ako nekaj trebam.
Koliko misliš da ti je Pannonian pomogao u predstavljanju široj publici i BMX sceni, i koliko misliš da generalno može da pomogne vozačima u Hrvatskoj?
Definitivno pomaže, jer ovo je jedino veliko natjecanje u Hrvatskoj koje predstavlja BMX velikom broju ljudi i medijski i uživo i na televiziji. To je jedino natjecanje koje može da te predstavi da si tu, da postojiš i da voziš, i da ti možda neko treba pomoći. Prošle godine je bio Svijetski kup, općenito u cijelom svijetu, i bio je baš i u Osijeku i to je stvarno veliko. Trebao bi biti poticaj i drugim gradovima da se okupe malo što se tiče ekstremnih sportova.
Do sada si vozio mnoge velike konteste, koji ti je omiljeni u pogledu ljudi, druženja, publike?
Definitivno FISE Montpellier. Isto kao i ove godine u Osijeku otvoreno je za sve, ne plaća se ulaz, i ima stvarno ne znam koliko tisuća ljudi. Kada u uđeš u park jednostavno osjećaš da nisi sam, nego je tu deset ili petnaest tisuća ljudi koji jedva čekaju da pokažeš šta si naučio, i to je dodatni poticaj da budeš još bolji. Eto, ove godine ja sam nažalost pao, ali na svu sreću dobro je završilo.
Foto: Marin Lončar
Pre nekoliko dana objavljeno je da je BMX park uključen u program Olimpijskih igara. Koliko to predstavlja dodatnu motivaciju vozačima, pa i tebi?
To je sigurno dodatna motivacija, jer biti na Olimpijskim igrama, je jedan od najvećih uspjeha, veći nego X Games, ali tu je puno stvari. Stvarno se treba posvetiti samo tome, i raditi. Devet vozača ide samo iz cijelog svijeta, tako da nije lagano, ali onaj koji bude uložio sve, bude tamo i došao. Naravno, ja ću dati sve od sebe, da svaku sekundu uložim u to, i nadam se najboljem.
Sa medijskom ekspanizijom koju BMX ima poslednjih godina i koja se tek očekuje, da li misliš da će i neki državni organi obratiti pažnju na sport, i konačno početi da ga shvataju kao legitiman?
Sada definitivno moraju jer je to olimpijski sport. Znači više nije huliganstvo, opijanje, nije ovo, nije ono, sada je napokon priznati sport i sada više nije kao prije – “dečki se voze, zajebancija i to je to”. Sada je pravi sport, i nadamo se da će se više ulagati u njega. U Osijeku, nema se kaj reći jer stvarno pomažu kaj se tiče svega, ali ostali gradovi kad čuju BMX ili skate – bude “zaboravite”.
Da li bi mogao da približiš to – koliko je BMX zapravo sport, koliko je tu dnevno treniranja, teretane, mnogih drugih stvari koje se na prvi pogled ne vide?
To je doslovno danonoćno – ili voziš, ili si u teretani, ili si na rehabilitaciji, nikada nema odmora. Preko zime malo manje, ali već kako krene treći ili četvrti mjesec, kreću i natjecanja. Ove godine svaki vikend je neko natjecanje, i to ne samo jedno nego dva ili tri, i treba izabrati gdje ćeš ići. To je malo kompliciranije, alli super je da se vidi napredak, i da se ljudi stvarno trude da BMX bude veći nego prije.
Po tvom mišljenju, koji su to koraci koje treba preduzeti da se BMX kao sport još više unapredi?
Isto kao i u svakom drugom sportu, prvo treba imati uvjete. Kao što nogometaši imaju svoje terene, mi bi trebali imati normalan skatepark koji ima sve uvjete. Preko zime bi trebali imati barem jednu svoju dvoranu, kao što je ostali sportaši imaju, kako bi mogli voziti konstantno. Meni je financijski problem stalno putovati, a drugima koji nemaju sponzore je nemoguće. Ako im roditelji nemaju novaca, nemoguće je da bude konstantan u vožnji. Možemo preko zime ići u teretanu, ali to nije to, teretana je samo jedan dio.
Foto: Marin Lončar
Kada se ozbiljno baviš ovim sportom, koliko to zahteva odricanja u smislu društvenog života, vremena provedenog sa prijateljima i porodicom, ali i nekih stvari koje su normalne, ili ne bi trebalo da budu toliko normalne kod mladih ljudi – na primer alkohola, cigareta i sličnih stvari? Kako se boriti protiv reputacije sporta za propalice?
Pa, da, naravno kao i u svakom sportu ima tih ljudi koji su recimo, višak, ali i BMX i skejtbording, generalno svi ekstremni sportovi u biti zahtijevaju više nego normalni sportovi jer ti moraš biti sto posto fokusiran na svaki trik. Jedan posto dolje i doslovno možeš poginuti. Treba biti stalno fokusiran. Ja ne pijem inače, to mi nije neko odricanje. Ako hoćeš piti, možeš piti sa petnaest, možeš piti i sa šezdeset. Ako imaš neki cilj, uvijek bude odricanja, ali ja ne shvaćam to kao da se nečeg odričem, nego samo kao korak ka tome da budem bolji.
Želim da se baziramo malo na samu vožnju. Kada si na nekom kontestu i krećeš sa svojom vožnjom, da li voziš po osećaju, ili voliš da analiziraš park, vizualizuješ i isplaniraš svoj run?
Obično počinjem još prije natjecanja kada vidim sliku parka, onda ja to sebi – mogao bih ovo ovdje, ovo ovdje, ali kada dođem u park i vidim kakve su rampe, onda napravim sebi liniju i pokušam trik po trik. Tako vidim da l’ mogu, ili ne. Naravno, na treningu nikad ne idem ful, ali kad dođe natjecanje, onda bude, OK, tu moram to, a tu moram to. Pa onda ako neko prije radi isto onda treba promijeniti, suci vole kada svako ima svoj neki dio.
Koliko puta ti se dešavalo da te tokom vožnje ponese adrenalim, pa da odjednom ostaviš to što si imao u planu, i uradiš nešto potpuno drugačije, ili nešto što ti pre uopšte nije palo na pamet?
A, puno puta se zna dogoditi kad vidiš da neko bolje vozi od tebe, makar ja uvijek imam ono svoje i radim ono svoje. Ali zna se desiti, recimo neko je napravio bolji trik, pa OK, ja sad moram napraviti puno bolje, jer ako ne napravim, možda on bude bolji na kraju. U biti svi mi planiramo prije, jer trebaš ti znati svoju minutu. Jeste to samo petnaest trikova, ali moraš znati svaku sekundu gdje ideš, koji trik ideš, kojom brzinom, koji okret. Sve treba biti isplanirano prije. Ima nekih vozača koji idu… idu i samo rade, al’… Recimo ako padneš, onda se većinom znaš izgubiti, i ne znaš kaj je. Ako nisi isplanirao, onda si izgubljen, ako imaš plan onda je ipak malo lakše krenuti dalje.
Koliko adrenalin može da ti pomogne da prevaziđeš bol, ili povredu, da ipak izađeš na kors i daš sve od sebe? Čak si i sada povređen, sećam se da si i ranije vozio ovde uprkos povredi…
Sve tablete, sve injekcije protiv bolova ne pomažu, to je jednostavno za ljude koji sjede doma, i to je to. Recimo u parku pre dvije godine kada je bio Pannonian, ja sam imao povredu ramena i išao sam i na injekcije da mi to umrtve, ali ništa nije pomoglo i odustao sam od vožnje. Onda dan prije, kada sam vidio da je to tu, i da su tu svi ti ljudi, morao sam voziti, i čim je počelo natjecanje, ni trunkicu bola nisam osjetio, a dotad nisam mogao ni ruku podići. Te godine sam bio treći. Prva vožnja bila je onako ful koliko ide, da ne bih slučajno pao, a drugu sam na pola završio. Napravio sam ono šta sam si zaplanirao prije, i nije bilo smisla da bude još neka veća povreda.
Poslednje pitanje – Marin Ranteš za pet godina, gde se vidiš?
Za pet godina se vidim tu gdje jesam, da i dalje vozim, budem što bolji i imam što manje ozljeda.
I kao olimpijac?
Može, I kao olimpijac. (smeh)
