Već neko vreme publika na UrbanBug sajtu u prilici je da se susreće sa fotografijama mladog osječkog fotografa Marina Lončara. Uglavnom to je bilo u intervjuima sa imenima BMX scene, a sada želimo malo bliže da vam predstavimo ovog dvadesetčetvorogodišnjeg momka koji se bavi fotografijom i video produkcijom.
Marin Lončar
Kako si uopšte počeo da se baviš BMX i extreme fotografijom, i koliko si već dugo u tome?
Otkad sam počeo vozit’ fotkalo se za forum, pa kasnije za Facebook al’ nikad nešto ozbiljnije ili sa nekim razmišljanjem o kompoziciji, nego tek tolko da imam fotku ili klip koji bi slao budućim sponzorima. U parku jedan od frendova je kupio DSLR, no nije ga znao baš koristit. Počeo sam čitat’ razne forume i gledat’ Youtube klipove da bi na kraju taj DSLR završio kod mene na “posudbi”. Zbog BMX-a sam i ušao u svijet fotografije i video snimanja. Zabilježit’ savršen trenutak nekog trika ili klip kakav sam zamislio u glavi je najbolji osjećaj ikad. Osjećaj koji se ne može opisat riječima. Zbog tog sam i nastavio fotkat’ i snimat’ sve u parku. Nakon nekog vremena štednje, kupio sam vlastiti DSLR tako da sam ovaj nakon par godina “posudbe” vratio frendu. Hvala Veca <3
Da li bi mogao da izdvojiš neke uzore ili fotografe na koje si se ugledao?
Jedan od uzora je sigurno Samir Kurtagić koji razbija u fotografiji. Svaki put kad vidim neku njegovu fotku ostanem pafff :O. Kompozicija, sjene, kolorit, svaki aspekt pogodi do savršenstva. To nije samo trik ili portret, to je priča za sebe. Još moram spomenit Milana Babića, frenda iz Novog Sada koji igrom sjene i kompozicije radi čuda. Kad mi neko od njih dvojice iskoči na fejsu, to onda krene curit slina (smeh). Uvijek se radujem njihovim fotkama.
Vratolomije BMX vozača u objektivu Marina Lončara
Koliko specifičnosti BMX fotografija nosi sa sobom, i kako bi je uporedio sa nekim drugim vidovima ove umetnosti?
Mislim da bilo koja vrsta fotografije nosi svoje neke specifičnosti. Kod BMX-a mislim da je najbitnije znat’ trikove, znat’ vozačima koja im je noga naprijed i u koju stranu se prirodno vrte. Bez tog nekog BMX znanja rijetko kad će se uhvatit dobar trenutak. Za svaki trik se drugačije postavlja i ovisno o triku bira se s koje strane, iz kojeg kuta ću na kraju i ufotkat taj isti trik. Isto to vrijedi i za skate, ali i ostale extremne sportove. Kad skatere fotkam u našem parku uvijek ih pitam s koje strane najbolje da stanem pošto ne znam skate trikove, tj ne mogu prepoznat’ regular i goofy.
Do sada si radio mnoge konteste, pa među njima i Pannonian Challenge. Kako jedan takav događaj izgleda iz ugla fotografa, koliko je potrebno snage, kafe, energetskih napitaka i adrenalina da se jedan takav događaj isprati na pravi način?
Potrebno je puno snage i volje, pogotovo kad si cijeli dan na suncu u sred ljeta. Kod kontesta je specifično što ne možeš se pripremit za svaki trik i svaku spravu, tako da probam procijenit’ koji vozač će koje trikove radit na kojoj spravi. Naravno, tu dobro dolazi poznavanje stila vožnje. Tak’ da svakako prije samog fotkanja gledam treninge. Često tu bude i pretrčavanja s jedne strane parka na drugu da se stigne sve pohvatat’.
Viđali smo fotke iz osječkog skejt parka, iz Bika Parka u Bukovcu, iz mnogih gradova po regionu. Koliko ti je lokacija važna, koliko ona utiče na samu fotografiju i da li ponekad može da predstavlja dodatnu inspiraciju ili prepreku?
Marin: Naravno da je lokacija važna i ona sve određuje. Bike Park Bukovac je jedno od najljepših mjesta za fotkat’ BMX ili MTB. Te prirodne ljepote dodaju štih koji inače u skateparku ili na streetu ne možeš ostvariti. Često se nađem u situaciji di mi na primjer rasvjetni stup iz parka taman upada u kadar, al’ onda probam ukomponirat u svoju korist da to na kraju ispadne ugodno oku. Bude situacija gdje stvarno nekad ne znam kak’ da se namjestim i šta da radim. Al’ mislim da je to normalno, ne može sve ić’ lagano. Upornost je bitna!
Šta je teže ili izazovnije, fotografisati neki događaj, gde imaš veoma ograničeno vreme i broj mogućnosti za fotografije, ili neki unapred dogovoreni session sa vozačima? Koliko se ta dva pristupa međusobno razlikuju?
I jedno i drugo je izazov sam po sebi, ali mislim da je konteste puno teže fotografirati. Limitiran si vremenom i prostorom. Ako promašiš trik, to je to. Run traje određeno vrijeme i ak’ uhvatiš trik – uhvatio si, ak’ nisi – ima drugih vozača i ideš dalje. Dogovoreni session mi je puno bolji pošto je opuštenije. Imamo vremena i ako vozač se osjeća ugodno na triku, može ga ponovit’ onoliko puta dok ga ja ne uhvatim kako treba. Naravno bude tu i bangera na koji se samo jednom ide i tu uvijek bude napeto meni kao fotografu zato što taj put MORAM ufotkat’ trik kako treba zato što je pitanje hoće se vozač usudit’ opet ići na taj isti trik. I jedno i drugo ima svoje čari.
Koliko ti je važan vozač kog fotografišeš, i da li imaš nekoga koga posebno voliš da fotkaš, i sa kim voliš da radiš?
Vozač kao vozač i nije bitan, mislim da je više bitnije to da se svi osjećaju ugodno tijekom sessiona. Da se ne stvara pritisak na vozača, a ni na fotografa. Naravno volim više fotkat pro vozače gdje trikovi famozno i nerealno izgledaju. Izdvojit’ ću par vozača koje volim fotkat, a to su Marko Žido, Tomzi, Matej Žan, Poki, Ranteš. Volim sve vozače fotkat’ zapravo, svatko unosi neki svoj stil u fotografiju.
Talenat, vizija, naporan rad ili oprema? Šta smatraš najvažnijim, ili jedno ne ide bez drugog?
Vizija i naporan rad su ključni u svakom aspektu života, ne samo u fotografiji. Oprema je isto bitna, pošto bez neke opreme ne možeš postići što si zamislio, ali nije toliko bitna kao vizija i naporan rad. Možeš imat svu opremu i ak’ nemaš neku viziju i ak’ nisi spreman uložit vrijeme i trud u svoj rad, ništa od toga neće biti. Na kraju krajeva treba samo fotkat’, fotkat’ i još fotkat’. Što više, to bolje.
Iz godine u godinu uspevaš da se razvijaš i napreduješ. Kako vidiš sebe u narednim godinama? Da li imaš neke projekte koje bi voleo da radiš? Možda neka turneja sa vozačima?
BMX fotografija / video snimanje je ono što mene najviše zanima i turneja sa vozačima ili individualni projekti za BMX brendove ili konteste je ono prema čemu težim i to bi bio ultimativni cilj. Bilo što da ima veze s BMX-om ili drugim oblicima extremnih sportova, to bih fotkao i snimao.
Sa pridruživanjem skejtbordinga i freestyle BMX-a porodici olimpijskih sportova, da li vidiš prostora za profesionalizaciju ovih sportova u Hrvatskoj u narednim godinama? Tu pre svega mislim da vozače, ali i na ostale profesije koje oko njih gravitiraju, pa naravno i extreme fotografiju?
Ljudi ovdje su nas uvijek gledali kao neke problematične klince koji nisu normalni zato što oni extremne sportove uopće ne vide kao sport i mislim da će uvođenje skate-a i BMX-a u Olimpijske igre to uvelike promjeniti. Ljudi će vidit’ da se isto mora puno rada i truda uložiti kao i u druge sportove. OI su mislim najbolje što se moglo dogodit za ova dva extremna sporta. Poslije njih ljudi će polagano počet’ gledati na to kao na sport i počet’ će se više ulagati u razvijanje, izgradnju skateparkova i edukaciju klinaca.
Osim BMX i extreme fotografije po kojoj te poznajemo, da li se baviš nekim drugim njenim granama, i da li imaš neke radove i projekte koje bi želeo da podeliš sa nama?
Volim sve fotkat, sve ovisi o trenutku u kojem se nađem. Nemam određeno sad recimo samo portreti ili samo landscape. Ono što mi je ugodno oku ili ostavi neki dojam na mene, to i fotkam. Sve moje fotke možete vidjeti na mojoj stranici http://marin-loncar.tumblr.com/ ili na Instagram profilu @marin_loncar. Uz to, bacite oko i na moj Youtube kanal.
